Svaka izdaja počinje s ljubavi
Svaka izdaja počinje s ljubavi.
Svatko ubija onoga koga voli, ali svakoga to ne ubije.
Jednom sam se klela da je ljubav sve, da se za nju vrijedi boriti, da je ona smisao života.
Daješ nekome cijelu svoju dušu. Kada jednom to napraviš, ne možeš ju više uzeti natrag. Gotovo je. Pa čak i onda kada odlazis. Odlaziš prazan.
Bio je jednom On..
Na spomen njegova imena tresli su se nebo i zemlja. Bio je moj svijet. Učinila sam tada po prvi puta nešto što nikada prije nisam. Vjerovala sam mu.
Vjerovala svakoj njegovoj riječi, iako sam trebala pročitati između redaka da su to samo nemilosrdna obećanja, priče koje se već na prvi pogled čine šuplje i bez smisla. Ali ljubav je smisao svega, a ljubav mi je odozgora dodjelila njega. Baš kao ona velika strast i tajna veza Jacques Chirac, najstrastvenija ljubavna priča u francujskoj politici, ona je bila njegova srodna duša, a završili su kao dvoje napuštenih, dvoje razdvojenih, dvoje slomljenih koji su se na silu odrekli svoje ljubavi.
Izdaja boli...
Jednog dana me je iznevjerio, nisam vjerovala. Ne mogu živjeti sa sumnjama, sa pitanjima, sa strahom, sa nepovjerenjem, ne mogu živjeti od polovica i ostataka. Ako ne mogu imati sve, onda ne želim ništa. Od toga dana ne vjerujem muškarcima, samo se nasmijem njihovim riječima. Nemilosrdni su i nezahvalni.
Od tada više ništa nije isto.Vrijeme prolazi brzo, bez pitanja. Jutra više nisu toliko mirišljava i sjajna. Više nebo nije lijepe prozirne plave boje, više mi zrak ne miluje nježno kožu. Više mi noći ne donose mir i spokoj. Ni zvijezde, ni mjesec mi više nisu prijatelji. Niti one slatke male maštarije, neispunjenje želje, iluzije više mi nisu inspiracija. Nedosanjani sni mi više nisu cilj. Ljepota nedjeljnog jutra više me ne ispunjava, niti san, niti osmjeh, niti suza, niti cvijet, niti dodir...Ništa, baš ništa više nije isto.
Kada odlaziš a srce voli...
Francesco Petrarca posvetio je svojoj obožavanoj Lauri kanconijer od 366 pjesama, Cyrano de Berger obožavao je svoju Roxane, a Romeo Juliju. Ljubav je sila koja pokreće svijet. Valentin je dao zbog toga što je vjenčao u tajnosti mlade ljubavnike i svoj život. Ja sam njemu dala svoju dušu, i još uvijek se nalazi kod njega.
Samo sam zatvorila vrata za sobom. Toliko tiho da nije niti čuo, nije niti slutio, niti pomislio, vjerojatno niti ne sumnja da sam shvatila njegovu veliku prevaru, da sam sve saznala. I baš kao i u ovim velikim pričama gdje započinju ratovi zbog ljubavi, i u mom srcu je započeo rat. Opustošio mi je dušu i sada je hladna, prazna. Više ne osjećam bol. Ne osjećam ništa.
Pitali su me da li ću mu reći išta....neću. U tišini ću se pozdraviti.Ne želim čuti ni jednu riječ, ne želim čuti više niti jednu laž. Jer ako ga počnem slušati, opet ću mu povjerovati. Znat ću da laže, ali opet ću povjerovati. Kada nekoga tako silno voliš, vjeruješ toj osobi i nakon milijun laži.
Život je bumerang. Vrati ti nazad udarac kada si najslabiji, kada ga najmanje očekuješ.
Svaki je izbor istovremeno i izlaz. Eto sada sam ja izabrala, opet sam ti otvorila vrata da ideš dalje, poštedila sam te izbora, odluke, odgovornosti...Više nemaš priliku niti da me pokušaš zadržati.
Nemamo uvijek pravo uzeti ono što nam pripada. Večinom nije dovoljno imati pravo.
Tražit ću te u svim muškarcima, svaki će imati nešto tvoje...tvoje ruke, tvoj pogled, tvoj dodir, ali niti jedan neće imati sve ono što ti imaš. Niti jedan neće imati mene.
Hrabro je rekli su mi moći samo tako otići. Zatvoriti sve u jednu kutiju. Hrabro i bolno. Ali i jedini način da ublažim krivnju koju osjećam u sebi.
Ljubav je predanost.
Predaješ se dušom i tijelom. Mi to nikada nismo mogli.
Želim ti sreću.
Iskreno, od srca.
Žene, žene, žene.......
|
Gledala sam jučer film s Evom Mendes. Moram priznati da mi je njezino ime dobar mamac za 90-ak minuta koncentriranog buljenja u ekran. Mogu misliti kako tek djeluje na mužjake, kada ja, potpuno heteroseksualno žensko biće, sekundarno izgubim koncentraciju pred njezinom pojavom. To sam samoj sebi prevela kao odraz one umjetničke, vizualne, estetski neishranjene strane moje ličnosti. Esteta sam, volim ljepotu i dobar ukus oko sebe i na sebi. To me čini sretnom, presretnom....
Nije se jedanput dogodilo da se moji ukućani probude i nađu me - prožvakanu i izmrcvarenu, musava lica ozarena jutarnjim svjetlom i iskonskom srećom - kako kontempliram nad, hrpom šarenih haljinica, ženstvenim suknjama, uskim minicama, kratkim majčicama, pripijenim hlačama, po svuda razbacanim štiklama. Inspiraciju redovito dobivam tijekom noći... Kombinacija određenih štikli i haljina, ženstvene čarape i košulje, kratke hlače, čipkasti topići...Tako je, za vrijeme mojih stvaralačkih nadahnuća, nastala hrpa ludih, sexi, nosivih i nenosivih kombinacija te kombinacija u kojima mi dragi ne bi dao niti pristupiti izlaznim vratima, ali barem se tako mogu prešetavati po stanu J...to je lijep osjećaj, žena se osjeća močno kada na sebi ima nešto što joj tako dobro stoji....Prisjećam se svog najdražeg djela filma gdje Eva izlazi iz restorana puna pouzdanja hoda u nebesko visokim štiklama, pritom njiše stražnjicom i bokovima i odlazi u noćni klub gdje divlja uz ludu muziku, majca joj jedva pokriva bradavice, kosa joj leti po zraku, leđima okrenuta frajeru kojeg zavađa. On joj prilazi s leđa....
Inače, toplo se preporučam za spektakularno zamatanje poklona, slaganje cvjetnih aranžmana, vizualno uobličavanje pozivnica za svadbe i krštenja, osmrtnica i novinskih oglasa te reklama, te za dekoratersko-dizajnerske besplatne savjete jednog hobista s neiskorištenom diplomom.
Mali užitak, ili dva...
Često ispijam kavu subotom popodne. Uzbudljiv osjećaj me preplavi svaki puta kada vidim lijepu, poželjnu, sexi i privlačnu ženu. Jednim pogledom skeniram sve detalje i vau....stvarno ostavlja dojam na mene. Možda i više nego kada vidim zgodnog muškarca, istini za volju, oni u manjini.
Eto, ovaj vikend tako sjedim sa svojim nessom u najprometnijoj ulici u gradu kad su u pitanju žene. I dok je moja pratnja bila u toaletu, kako bi se ono lijepo reklo...išla napudrati nos J u gomili lijepih žena za oko mi je zapela jedna. Smeđa kosa do pola leđa, ravna, friško ispeglana, vidi se. Ne pretjerano našminkana ali se je nazirala crna olovka oko ogromnih smeđih očiju, koje su obrubljenje gustim šiškama. Traperice i kožna jakna...i ono što čini sexi cijeli dojam ...štikle, fine, crne,od velura, ogromna peta. I tako se odšetala u nepoznatom smeru.
Vjerojano su mi sline curile kad mi se frendica vratila za stol. Ooo, vidim ti snimaš okolo? J Ima li zgodnih frajera, Pita me...
|
...i je li to ono pravo?
Da se vratim na početak priče i spomenutu, zlobnici bi rekli, epizodu s preispitivanjem vlastite seksualnosti. Što mogu, volim vidjeti lijepu ženu. Kada se preispitam, onda shvatim da bih, da nosim gaćice sa šlicom – dakle, muške - gubila glavu za rasnim latinama i punokrvnim mediteranskim crnkama maslinastog tena.
Da mogu, željela bih biti poput Rosario Dawson u 'Sin Cityju' ili u 'Alexandru', neopisivo ženstvena kao Eva Mendes, ili stopostotna žena kao Maria Grazia Cucinotta.
A u stvarnosti, kao manje-više i sve žene koje znam, borim se protiv svega onog što mi je na njima privlačno: na sebi ne volim vidjeti ni gram putenosti na bokovima, ne osjećam se dobro kada obavezno jednom mjesečno dobijem koju kilu zahvaljujući nakupljenoj vodi, na sebi maleni trbuščić ne doživljavam privlačnim, stražnjicom nisam nikada apsolutno zadovoljna…
Kada bih mogla, bila bih kao Gina, apsolutno zadovoljna sobom, sretna u svakom trenutku ljušturom koja mi je dana, gola ili ne, pod neonskim, prigušenim difuznim ili svjetlom svijeća, neosjetljiva na pritisak 'ženskih' revija o gabaritima idealnih proporcija, potrebu da se uđe u odjeću kojoj je mjesto na dječjim odjelima i na ideal tijela koje u svakom trenu demantira postojanje gravitacije.
Sami sebe potkradamo da ne bismo bili sretni.
A možda je dovoljno pogledati onaj par očiju koji nas zaljubljeno gleda i potražiti svoj odraz u njima… da mu imamo snage povjerovati, ova bi tema postala suvišna.
Visoka potpetica
Ja, recimo, ne posjedujem ni jedne Christian Louboutin stiletto-nebu-pod-oblake-cipele... Volim visoke potpetice, ali sam poprilično razumno biće koje nikada nije došlo u napast baciti se u potragu za jednim tako precijenjenim objektom ženskih mračnih zelja. Ili sam ga barem ja smatrala precijenjenim... Neke moje prijateljice, i slabije platežne moći od moje malenkosti, imaju barem po jedan par. Zapravo, za stanovitog gospodina Louboutina čula sam najkasnije u cijelom društvu, dok su one već znale kojim se kanalima dolazi do cipele nad cipelama, u kojima, kako kaže legenda, nijedna žena ne može izgledati nepoželjno.
Sjetila sam se svojih prvih salonki. Bilo je već pred kraj moje osnovnoškolske ere kada sam osjetila da leptir u meni mora iz čahure. Preobrazba koja je unutra otpočela od glave, izvana se nadovezala s repa, pravim pravcatim cipelama na petu. Kriomice sam od uštede sklepane zakidanjem same sebe na toplim obrocima i hrani uopće, kupila ulaznicu za svijet odraslih žena. Žarko crvene, od kože loše kvalitete, potpetica od kojih pet-šest centimetara, jednog dućana koji se nalazio na putu do škole. Kada sam ih prvi put stavila na nogu, shvatila sam da žene u njima mogu pokoriti svijet. S visinom potpetice smanjuju se i koraci, ali se obrnuto proporcionalno povećava prednost u odnosu na mušku populaciju. Potpeticom ženska samosvijest dobije neki misteriozan stimulans, svaki centimetar oslonca koji podiže žensko stopalo nad tlom podcrtava ženstvenost koju nismo ni znale da posjedujemo, lebdimo doslovce podignute od asfalta pred hipnotiziranim muškim čoporom, anđeosko utjelovljenje njihovihfantazija.
Ali, ovo nije priča o tome... Ovo je priča o tajnoj vezi ženske senzualnosti i visokih potpetica, o krhkosti i dominaciji, o sitnim lelujavim koracima zbog kojih su padale i vlade, države i imperije. Pitam se, je li to bilo na pameti rastom sitnoj Catherini Medici davne 1533, udane u 14. godini za vojvodu od Orleansa, kada je dala nalog da joj se izrade cipele s tri inča visokom petom? Jesu li je ljubili u čelo? Mit kaže da ih je dizajnirao najveći vizionar ljudskoga roda, Leonardo da Vinci.
'Ljubavi, što misliš o ovome?', zamišljeno sam stajala ispred ogledala nataknuta na desetocentimetarske štikle ogledavajući se sa svih strana.
Ljubav je fiksirala pogledom televizijski ekran, ne sluteći ništa se okrenula i, spazivši scenu ispred ogledala, uspravila se u naslonjaču. Svaki muškarac u normalnoj heteroseksualnoj vezi zna da se, u trenutku kada njegova najdraža očito ima nekih dvojbi vezanih za svoju pojavnost, definitivno nalazi na trusnom području. Odgovoriti ili ne? Svaki odgovor može biti pogrešan, čak i pravi odgovor s neodgovarajućom intonacijom može voditi u bezizlaznu raspravu. Pogled u partnericu može se protumačiti kao kritički, izbjegavanje istog kao izvrdavanje istine.
Isplazi jezik i bježi - reakcija svakog pravog muškarca
Shvatila sam da je pojačao ton na televizoru, ruka je automatski krenula prema telefonu u nadi da će upravo sada zazvoniti, da je zauzeo obrambeni stav, dok mu je mozak pokušavao preduhitriti moguće tjesnace i slijepe ulice u predstojećoj konverzaciji. Sažaljivo sam se osmjehnula i odlučila skratiti mu muke ;)
'Neću te pitati izgledam li debelo u ovome, trebaš mi za nešto drugo...'
Živnuo je u trenu iako mu se u pogledu još uvijek nazirala sumnja. Mora biti neka zamka. A taman je pomislio kako je danas jedan od onih savršeno nestresnih dana...
Gledao je kako mijenjam cipele poprilično ravnodušnim pogledom.
'Ljubavi, znaš da tebi SVE dobro pristaje', izvlačio se na već dobro uvježban način. Da sam u tom trenutku nabila rogove na glavu, on bi, ne trepnuvši, nastavio s hvalospjevom. 'Ja ne vidim razliku, osim u boji, znaš dobro da ja nisam za te stvari...'
I tada sam na nogu stavila (nažalost, ne moje vlasništvo, već jedne od modno osvještenijih dama iz mog društva) - The Cipelu - iz kolekcije proljeće/ljeto 2010. gore spomenutog autora, model Lynch, dizajniranu posebno za Fetish exibithion, fotografiranu od Davida Lyncha osobno. Taj komadić umjetnosti, fetišistički komad s amplitudom visokom 14 centimetara kao da je izrađen kao eksponat za kakav muzej... ili za ljude koji ga ne koriste za hodanje, ako znate na sto mislim.
Ukočio se i prvi put pogledao s interesom.
'Seeeeeksi... To je to!'
Izula sam ih prije no što je krenuo prema meni. Dakle, stvar PALI. Nije mit. Nije stari Louboutin tako bedast. Ali ni jeftin, nažalost...
A ako je vjerovati teoretičarima mode, nećemo se moći izvući bez vratolomija na petnaestak centimetara nadmorske visine. Kažu, što veća depresija, to viša potpetica. Ako se po lasti poznaje proljeće, onda nas očekuje gadna besparica. Jer, neboderski visoke potpetice u svojim kolekcijama izbacili su gotovo svi dizajneri, a radionica iz koje izlaze najcjenjenije među fetišistima – cipele s crvenim potplatom – najavila je rekord svih vremena. Dvadeset centimetara.
Sa štiklom i bez štikle
Žene su uvijek znale kako kontrirati teškim vremenima. Četrdesetih godina problem je bio nahraniti se, no žene nisu odustale. U nedostatku najlon čarapa crtale su crnim krejonom za oči onaj famozni nat na stražnjoj strani nogu, da bi izgledalo kao da ih nose.
Godine 1929, kada se slomila burza na Wall Streetu i nastupila najteža recesija do sada, žene su se nosile raskošnije nego ikada do tada, potpeticama podignutim do neslućenihvisina.
Pročitala sam mišljenje prema kojemu su visoke pete osmišljene od muškaraca kako bi onesposobili žene na visokim pozicijama.
Ja mislim da je upravo obratno.
Objašnjenje je vrlo jednostavno. Teško je misliti s dvije glave istovremeno.
A znamo koja glava je potrebna za biznis...
VEZE BEZ SEXA
Znam neke koji će se nasmijati već na samu pomisao da ću pisati o ovoj temi, ali nakon jednog razgovora uz finu kavu s mlijekom želim i ovo svoje „uvjerenje“ podjeliti s vama. Onaj kome je namjenjeno će se prepoznati.
Školski, ovakva bi bila moja definicija:
Seks je bitan čimbenik veze. Sastavnica. Veza bez seksa je kao japanski film bez titlova ili sinkronizacije, nerazumljiva.
Sex bez ljubavi je SEX.... ljubav bez sexa nije LJUBAV..... i to je to! Ništa u životu nije crno-bijelo, ali ovo je.
Što kada vam on više nije napet? Pitam se već danima....zašto više nemam želju za njim? .....Do povratka seksualne želje dolazi najčešće nakon žestokog podražaja, a to su ili prekid ili žestoka svađa ili preljub. I tada shvatite da ga možete izgubiti i procijenite hoće li tu to uopće predstavljati gubitak za vas.
Seks je izuzetno važan u vezi/braku, čak ne toliko zbog vlastitog zadovoljstva koliko zbog bliskosti između partnera. Ako ljubav, slaganje, razumijevanje i svašta nešto sa strane što je isto tako važno funkcionira, a sex nije dobar to onda nije „ona“ osoba za vas.
Nedostatak seksa u smislu nepostojanja zelje za njim meni znaci da s vezom nesto ne stima. Ne mogu zamisliti vezu kao aseksualan odnos. Postoji toliko mnogo načina da se obogati sexualni život da mi nedostatak istog i nezanimanje za njega jednostavno nikada neće biti jasan.
Veza bez sexa, sa nekim tko nam je „dobar prijatelj“... zašto mislimo da ćemo u takvim vezama biti sretni?
Lijepo je imati prijatelja, ali ogromna je razlika između prijatelja i ljubavnika. I kompatibilna osoba za sex, ona za koju u tom činu osjećate da je suđena za vas, da je drugi dio vaše duše može vam itekako biti pravi prijatelj, ali takvu je osobu puno kompliciranije naći, teže,dugotrajnije, poneki traže to cijeli život...pa smo se naučili zadovoljiti s mrvicama, jer život prolazi i treba se udati, imati djecu, ....tko više ima vremena tražiti svoju srodnu dušu?
Tko se danas udaje iz prave ljubavi??
Ma to je sve laž... sta god mi pričali, nije istina. Djevojke koje su tako jake da ne vide da godine prolaze... godine, koje ostavljaju tragove na licu... na tjelu... svuda...Po malo, sve one shvaćaju da rok trajanja mnogo brze prolazi djevojkama koje nemaju nikoga... o ljubavi pricam... da, i koja god pokusavala da vas uvjeri da je 'slobodnih shvačanja', laze... verujte mi... svaka zeli imati nekoga ko ce je zagrliti... i reci joj kako je sve u redu... kako je to jednostavno kad shvatis. I nema filozofiranja, naucis uzivati u svakom danu, prilagodiš se toj osobi, stvoriš život, naviku, i koga briga što on nije netko za koga tvoje srce umire?... jer to nije bit ljubavi, veze, braka, nije nikada bilo, nije ni danas. To su osjetili oni najsretniji. Oni ne skidaju osmjeh s lica. Blago njima.
Nekako naivno mislim – nadam se – da ću jednog dana i ja biti ta sretnica.
Seks uistinu moze poboljsati vec dobru vezu, ali ne moze nikako spasiti losu....
Loš seks nije razlog za nevjeru, ali itekako jest za prekid. Osobno spremna sam stavit pod upit vezu zbog nekompatibilnosti s partnerom po tom pitanju.
Pitamo se što se događa s onom osobom koja i dalje ima potrebu za sexom sa svojim partnerom, ali druga strana ne želi, jednostavno nema volju.
Pa...Ako ne prolazi kroz neko posebno stresno razdoblje, ili nema nekih osebujnih zdravstvenih/psihičkih problema, mislim da ta druga strana po svoj prilici – laže.
Ima potrebu, samo ne s tim partnerom, a boji mu se to reći da ga ne povrijedi, pa govori o nedostatku želje općenito.
U takvoj situaciji, vrlo je vjerojatno da tom paru seks od početka nije bio bog zna što.
U međuvremenu...On je otputovao daleko, daleko u jednu lijepu romantičnu zemlju i dugo se već ne vraća…samo što druga strana to ne vidi, ili ne želi vidjeti.
Dakle, nedostatak seksa jer više nisam željena - da. O, da. Osjećaj da više nisam željena ili nemanifestiranje želje od strane partnera frustrirao bi me i vjerojatno znatno smanjio osjećaj krivice zbog potencijalne nevjere. A do nevjere bi u tom slučaju došlo, ako se mene pita...vrlo brzo...
Prevara ne znaci da sex ne stima, prevara znaci da veza ne stima...
Jer dobar sex je 10 % veze, a los 90 %...
Zapitajte se što u životu želite...što uistinu želite? Jer to možete imati, samo morate točno znati što je to. I ne, ne možete imati sve, upravo o tome se radi, ali ako nešto dovoljno jako i iskreno želite sve sile svijeta će se urotiti da to i dobijete.
.....kada bi se na primjer moglo u istome trenutku, baš u istome trenutku, istodobno - kada bi se moglo stisnuti ledenu granu u ruci, otpiti gutljaj rakije, ugledati let moljca, dotaknuti mahovinu, poljubiti fine, pune usne, otvoriti pismo na koje se čekalo godinama, pogledati se u zrcalo, položiti glavu na jastuk, sjetiti se zaboravljena imena, pročitati posljednju rečenicu knjige, čuti krik, dotaknuti paukovu mrežu, primijetiti da te netko zove, ispustiti iz ruke kristalnu vazu, povući pokrivač preko glave, oprostiti nekome kome nikada nije bilo oprošteno....zamislite da možete to sve u istom trenutku, istodobno....Onda bi vjerojatno mogli dobiti baš sve što želite...
GDJE JE SREĆA?
Što nam to ne da da budemo sretni?
Smatram se prirodno sretnom osobom, oni koji me bolje poznaju kažu da ne skidam osmjeh s lica, pa čak i onda kada me nešto muči, ljudi mi znaju reći da sam dobra glumica jer uvijek mogu biti nasmješena i ne pokazujem čak niti one najteže trenutke koji mi stežu dušu.
Ali uistinu, ja ne glumim, takva sam. Stojim iza mišljenja da je s osmjehom sve lakše, da ti se svaki osmjeh i lijepa riječ vraća dvostruko, da svaki teret ako u njemu pronalaziš pozitivne stvari postaje , puno, puno lakši. Kada vam to kaže netko tko sa 27 godina iza sebe ima nikada prežaljenu, veliku, neispunjenu ljubav, jednu prekrasnu malu djevojčicu, smrt , razvod, loš posao, znate da je ipak sve u vama, sve je unutra, jer vam za svaku od ovih „loših“ stvari mogu nabrojati i nekoliko pozitivnih stvari.
U nama samima naći sreću je – teško, a negdje drugdje – nemoguće. Ni jedan događaj, ni jedan čovjek, ni hrpa novaca ne može vas usrećiti ako si ne dozvolite da budete sretni sami sa sobom.
Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.
Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu.
Ljudi se milijun puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Naravno da do srca uvijek nađu put oni ljudi koji nas nekako najviše, čini se, povrijede...i neka, sve dok me ON može povrijediti znači da sam živa, osjećam to, znači da u mom srcu gori ljubav, da mi krv brže teče žilama kada je kraj mene. I neka me povrijedi i sutra, slobodno, neka me povrijedi svaki dan, baš svaki dan do kraja mog života neka nađe neki razlog da me povrijedi. I biti ću najsrednija žena na svijetu ako to uspije napraviti jer to znači da ću ga svakog tog dana voljeti. A to je ono što me najviše usrećuje.
Vidim na zaslonu mobitela stoji već 31 poruka, hvala vam svima na dobrim željama, ja si ipak u 00:01 za ovaj rođendan želim samo jedno.....
I za kraj: Ne postoji ni najmanji komadić dokaza da je život ozbiljan, zato ne skidajte osmjeh s lica 
KAKO OTIĆI OD SVOJE SRODNE DUŠE?
Prije nego pocnete citati, svi vi "moralno cvrsti" i " meni se to nikad ne moze desiti" da vas preduhitrim - i ja sam nekad bila takva. Ipak....Nikad ne reci nikad
Nakon jedne velike tragedije u mom zivotu, u kojoj sam zbog bolesti izgubila oca (pola svoje duše), tisuće dugova, sudova i problema, zivot me odnio daleko od one moralne cure koja sam nekada bila, za koju sam bar mislila da jesam. Kad kazem "daleko" , onda stvarno tako i mislim. Nova, nimalo zavidna okolina, novi ljudi, hiljadu razlicitih sudbina i mentaliteta s istim problemima, i istim ciljem, samo pravi prijatelji ostali su uz mene i hvala vam na tome...znam da sada i ovo čitate, šaljem vam pusu i zagrljaj za svaku kavu i čašu vina koju ste popili sa mnom J.
Da ne duljim, i ne pricam cijelu zivotnu pricu, evo da pocnem.
Upoznam njega ...ni pocemu poseban.Bar na prvi pogled..., bilo je i ljepših, privlačnijih, bogatijih, nije u tome bila stvar....Radimo skupa 8 sati dnevno, idemo skupa jesti, pijemo kavu skupa, pričamo, smijemo se. Ozenjen, djeca...sve skladno i lijepo. Pravi prijatelj, neko ko ima iste tuge i sjete, isti pogled na zivot, neko ko ima ugodan glas i smirujuci ton, zna reći pravu riječ u pravom trenutku, zna šutiti kada su riječi suvišne, jednostavno zna što mi duša traži. Pazite, inace sam "jaka" osoba, borac, ne dizem ruke nikad, i ne bih ni mravu zlo namjerno ucinila.Zivim onako kako je "ispravno",borim se za svoja uvjerenja. Ipak, zivot mi se poljuljao bas neposredno prije našeg poznanstva...I trebao mi je neko ko me razumije,ko je tu...Kako je vrijeme prolazilo, jednostavno...shvatila sam da je on bas ona druga polovina koja mi je falila. I nekako je pocelo, nevino zafrkavanje, nevini poljubac, nevine noći. Jednostavno , to je bilo to... Taj savrseni osjecaj kad si blizu nekog, tisina , mir , spokoj, bez rijeci, bez dodira, samo eto...da smo blizu...znas da tu pripadas. Znaš da nema veze sa sudbinom, za njega je ona negdje drugdje, na drugom kraju grada gdje još gori svijetlo i gdje ga netko čeka.
Nikad ni u jednom trenu nismo stavili na stranu pitanje njegovog bracnog statusa.On je ozenjen, ja ga necu nikad pitati za nju, nikad reci nesto protiv nje, i nikad, nikad, nikad ne bih dopustila da je ostavi zbog mene. Zena sam, a zenske suze najvise bole. A i djeca su tu, zar da se borim za to da ih viđa samo vikendom? Ma kako ja sad vama zla izgledala, ipak je to nesto sto ne bih smjela ni mogla.A ipak smo provodili svaki tren skupa.
Bilo je tu i tamo teških dana kada sam preispitivala i njega i sebe ali jako sam dobro znala da njegov dom nikada neće biti u mom srcu.
Uglavnom, njegova zena je pocela sumnjati, u nekog, nesto , oduvijek zapravo sumnja....Procitala je neke nase mailove, simpaticne, njezne, iskreno - da sam u njenoj kozi i meni bi bilo sumnjivo. I svadja, suze, prijetnje razvodom - milijun pitanja, sa sve tri strane - ja se ovdje povlačim, ali umirem u sebi, a on obeča da ce se potruditi u braku. Ne moram dalje pričati, znate za koga se odlučio zar ne?
Ma mogu ja dalje bez njega u život, oko mene ima hrpu slobodnih muškaraca, nije teško naći nekoga i započeti vezu, ali nije to ono što me usrećuje....
Muči me jedno drugo pitanje...
Kako prekinuti savrsenu povezanost koju smo osjetili, riskiranje svega ovdje da provedemo trenutak skupa, sami. Mozda sam previse romanticna, al zar svaka ne bih pozeljela, nekog njeznog, nekog kome je stalo da samo ti uzivas dok ste skupa , ko te miluje dok zaspivas i citira stihove. Nekog ko ti posveti pjesmu, i daje nadimke. Nekog ko ti otvara vrata, i ima te sitne geste koje nimalo ne izgledaju "na silu". Jednostavno, nekog s kim bih bez ijedne sekunde sumnje provela cijeli svoj zivot, i poslije. Neko u koga se nikad nisam zaljubila, nego neko koga volim cijeli svoj zivot a nisam to ni znala.
Kako prekinuti , a znam da moram...
Sad smo tu, radimo skupa, u istom smo drustvu, lomimo se oboje, mozda ja za nijansu vise, jer se osjecam emotivno mrtvom, tupom i jadnom. On je njen oduvijek bio, i ne smijem se tu osjecati porazenom. I onda navecer legnem i zapitam se : Da li cu ikad vise voljeti ovako, ili cu se jednog dana udati za nekog samo zato sto je " dobar covjek" ili sto je " dobar prema meni" a zapravo mu se nikad ne predati ko sto sam se predala ovom.Kako otici od svoje savrsene polovine, srodne duše?
BITI LJUBAVNICA
Biti ljubavnica...
Biti ljubavnica je emotivno samoubojstvo. Ovo govorim iz iskustva. "Voli" vas dok ste samo njemu podložni i dok ste veseli i lijepi , bez briga , bez problema i bez prevelikih zahtjeva. Ali kada nastanu problemi i počnu vaši zahtjevi, pa odjednom i neplanirana trudnoća, padate u zaborav ili "nestanete" u magli. Danas biti ljubavnica nije ništa drugačije nego prije dvadesetak godina, samo što danas se o tome normalno priča i normalno je da nam tip kupuje sitnice kao što su npr.parfem, vesta ili eventualno cipele a da mi uživamo u njegovim darovima i nekim ručkovima a manje večerama. Malo je onih koji kupuju stanove i aute prijeko nam potrebne. A kada dođe dijete tj.trudnoća, tada postajete u njegovim očima žena od koje je pobjegao vama kada je bježao. Naći će tada drugu i glumiti joj i pjevati kao što je i vama.
A gdje je onda ljubav....
Pa ljubav... Po meni to podrazumjeva dosta toga, između ostalog povjerenje, mogućnost dijaloga, povjeravanja, zalaganja da ona bude što jača, razumjevanje partnera i njegovih potreba da ga se nekad ostavi na miru, da ga se shvati, da mu se pomogne da riješi svoje probleme...
Kada imaš dovoljno ljubavi i partnera koji te podržava u tvojim ciljevima, onda ćeš daleko brže i bolje ostvariti i sve ostalo što si zacrtala. Kada bez obzira na to što si jako bogata kraj sebe imaš čangrizalo koje ti zvoca bez veze čak i onda kada si u pravu, onda su ti svi novci ovog svijeta bezvrijedni jer ti svaki dan propada radi osobe koja nije tvoja polovica srca u ovome svijetu.
Bili oni dečki, muževi, ljubavnici, ljubavnice....uvijek živite tako da slušate svoje srce. Ono je samo jedno i nikada ne znamo do kada će kucati.
I za kraj.....Imam i ja svoju polovicu srca, živi, diše, postoji....to znam i to mi je dovoljno da budem sretna, šaljem vam poljubac i želim lijep dan, svaki dan ....
OSTAVLJAJU LI MUŽEI SVOJE ŽENE?
Kao žena koja je bila u svakakvim tipovima veza, mogu slobodno reći da bi neka generalna floskula bila, kao na srednjoškolskim satovima logike:
NEKI muževi ostavljaju žene, zbog ljubavnica, misle oni, ali su ljubavnice tek prividna slamka spasa, takvim frajerima spasa nema, ni emotivnog ni psihičkog, jer ni u jednom tipu odnosa nisu zaista ispunjeni već samo ganjaju neke svoje egotripove i nedostižne ciljeve, to su oni vječni bonvivani i paunovi, ima ih podosta u današnjem svijetu...
NEKI muževi ostavljaju žene, zbog ljubavnica, misli društvo, ali ne vide da je ljubavnica tek zadnji čavao u lijesu braka u kojem se nalazi već odavno mrtvo i poluraspadnuto truplo kojem ni najbolji patolog ne bi mogao naći zašto je uopće živjelo, zbog navike, zbog iznenadne trudnoće, zbog slijepe zaljubljenosti....
NEKI muževi NIKAD ne ostavljaju žene, bez obzira na to što ih varaju uzduž i poprijeko, to su slabići, ovisni o svojoj dobroj slici i javnom imageu, nema veze što im je vjenčani prsten pao u tamo nekoj krčmi i već ga godinama ne nose, ne nosi ga ni žena, možda i ona njega vara, koga briga, on se rastati neće, zbog djece, kuće, imovine, auta, seoskih baba....
Kako god bilo, i koju god kategoriju izabrale, zapitajte se, drage moje, da li biste vi zaista i željele da taj vaš divni preljubnik postane samo vaš, 24 sata na dan? Lako je sanjariti o njemu, divnom, opeglanom i mirisnom, koji vam dolazi u tajnosti i priušti par nebeskih orgazama, prema vama je u tih par sati divan i mazan, ali je li to zaista tako ili i on samo koristi situaciju, igra ulogu, održava taj privid zbog kojeg barem nakratko zaboravlja na omraženu zakonitu, obećava vam brda i doline, dok vi sanjarite na svom oblaku i mislite kako ste bolje od te ženturače koja ga ne cijeni i ne voli kao vi?
Radi se o osobi koja je između ostalog perfidni lažov i serijski varalica, počeo je varati jer je prestao voljeti svoju ženu, strast je nestala, privlačna mu nije, ali mu je privlačna ideja da se može poseksati kad hoće, mada mu ona i nije nešto otkad je rodila i udebljala se. Ona njega tu i tamo iznenadi, dočeka ga gola na tepihu, on je poševi, ona mu uredno ispegla plahte i oglača gaće, a on te iste plahte i gaće prlja sa svojim ljubavnicama, divno, ha?
Ali ne, ne osuđujem, to nikako. Žalim, to da...iz dna duše...
NEKI muževi NIKAD ne ostavljaju žene... kažem NEKI, jer nećemo generalizirati...nikako, apsolutno, ne odobravam to, ali tko sam ja da sudim? Naime ne treba suditi dok se u određenom periodu života ne nađete u toj situaciji. Sada kažem nikad, a možda ću se jednom i ja pokušavati izvaditi iz slične situacije...
Bilo kakav odnos, za većinu muškaraca, bolji je od nepostojanja odnosa. To znači da će osoba koja je u braku jako teško otići iz braka, ako barem na vidiku ne postoji neki novi odnos. Ovo se posebno odnosi na muškarce, jer djeca obično ostaju uz majke, pa je ženi odnos s djetetom dovoljna kompenzacija, barem u prvom, najtežem trenutku prekida odnosa.
Dakle, koliko god muškarcu u braku bilo grozno, to je (uglavnom) bolje od života u samoći. Zato mnogi ostaju u nezadovoljavajućem braku.
Zapamtite: Niti jedan muškarac koji vara nije sretan i ispunjen u braku u kojem se nalazi, inače ne bi varao. Kada kraj sebe imate osobu koju volite i koju ne želite izgubiti nećete niti varati, nećete niti pomisliti na to.
Ljudi koji su u stanju stvarno raskrstiti s prijašnjim životom su vrlo, vrlo rijetki. Još su rjeđi oni koji u nezadovoljavajućem braku vide i svoju odgovornost pa odluče promijeniti način razmišljanja i ponašanja, kako ne bi sudjelovali u kvarenju i upropaštavanju i sljedećeg braka. Takvima svaka čast!
Stoga, prvenstveno vam svima želim da pored sebe imate iskrenu osobu. Osobu koja će vam imati hrabrosti i snage reći da vas voli isto kao i da vas više ne voli. Osobu koja će vas iskreno grliti s puno ljubavi, i isto tako koja će vam čvrsto stisnuti ruku i zaželjeti sve najbolje u daljnjem životu s nekim drugim. I na kraju osobu koju ćete kao nekoga s kim ste djelili život, dane, noći, sreću i tugu....moći uvijek nazvati i reći hvala, zahvaliti na svemu, na iskrenosti, ma koliko ona u jednom trenutku boljela. Svi smo ljudi, svi griješimo, svi se mjenjamo, nemojmo jedni drugima zamjerati što je ljubav nestala, ono što treba zamjerati je varanje i laži.
Zato, oprosti, zbogom i sretno ...
S mog stajališta odgovor na gore postavljeno pitanje je: Ne, ne ostavljaju svoje žene, NIKADA, ma koliko tvrdio da vas voli. Radije će vas pustiti da djelite život i srce s nekim drugim muškarcem. I zahvalite mu na tome! Zahvalite mu što je ostao s njom i što vam nije uništio život jer taj vas čovjek nikada ni nije volio! Da je, spavao bi u vašem krevetu.
Možda čovjek ponekad izgubi sve što mu je drago i osjeti se napušten, sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnijezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno ispriječit će se netko pred tobom, netko preko koga ne možeš tako prijeći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno shvatit ćeš da nekog duboko voliš ..
KAKO OČUVATI BRAK ILI VEZU
Kako očuvati brak ili vezu
Svaka godina u braku ili vezi moze biti kriticna ako se polovice ne potrude! Treba raditi na svakoj vezi... Ne mozete se vjencati i opustiti se i ocekivati kako ce sve biti ok samo zato sto ste sad zajedno. Za srecu je potrebno malo vise! Mnogo vise! Obadvije strane se trebaju truditi . Neke starije "iskusne" zene koje su u sretnim brakovima, valjda samo zato sto su u njima, su mi djelile savjete tipa moras se truditi oko muza, da ga zavodis, da se dotjeras... Drage gospodje to je u redu samo ako on ne pusti pivski trbuh, uvjek je okupan i namirisan, zavodi i on mene, je li? Jer sve, bas sve u braku mora biti obostrano.
Nije sve samo fizika, bitna je i kemija. A da nije bilo kemije ne biste se ni vjencali? Brak je i institucija, ali i igra, moze biti i razonoda i terapija, nekom i muka i pakao.
Opet, ima situacija kada se trudite oboje , ali ne ide... Jednostavno desi se nesto sto se mozda i ne moze objasniti. Netko se promjeni, ili se oboje promjene, neko se zaljubi u treceg...
I tu je postenije otici nego zavaravati sebe i drugu stranu. Po meni ako ste nekog voljeli, a vise ne volite bolje posteno priznajte i idite dalje. Ne moze se nikom obecati vecna ljubav, ali da cete biti fer to mozete obecati!!!
Popiti zajedno čašu vina i priznati si sve iskreno iz srca, nije li to nešto najljepše što možete napraviti za sebe, za osobu s kojom ste proveli tolike godine? Ne bi li tada mogli pogledati bez srama svima u oči znajući da ste jedan od rijetkih tko zna, tko ima snage i toliko poštenja da kaže, ispriča, prizna grijehe...
Ja sam djete razvedenih roditelja, sretno razvedenih. Civiliziranih ljudi koji su poslje razvoda ostali u dobrim odnosima, ne samo zbog mene! Jednostavo, shvatili su da zajedno ne mogu iz njima znanih razloga i razveli se. Imala sam oba roditelja rasterecena od losih emocija i odnosa, koja su mogla da mi se posvete na pravi nacin, ali isto tako i da fenomenalno komuniciraju medjusobno.
RAZVESTI SE ILI NE?
Razvesti se ili ne??
Mi, žene, prolazimo kroz dane pomalo rastrgane obavezama, pomalo stegnute, jer nam se teško rasporediti na sve stvari kojima bi se trebalo posvetiti u potpunosti, pažnja nam je uglavnom usmerena na okolinu... To je neka osobitost ženskog roda da se trudimo da ugodimo svima oko nas, i tuđe zadovoljstvo je često dovoljno da se i same osjetimo zadovoljnima. Zapinje ponekad ta kolotečina... Neke stvari nas umore, neke počnu da se podrazumjevaju... počnemo same sebi sličiti na mehaničku spravicu od koje se očekuje da poput dobre vile ispunjava želje svima oko sebe. Nastojimo pri tom ne zaboraviti na sebe, pa toj spravici dodati pomalo elegancije, duha, sexipila, makar na žličicu ekscentričnosti... znam da će se većina vas ovdje pronači. Kao jedna od vas, moram vam reći da same sebi krojite život kakav ne bi trebale živjeti. Svaki čovjek sam sebi bira sreću, i mora prepoznati kada je vrijeme za krenuti dalje...
Neću spominjati one najnesretnije žene koje provedu život uz razne vrste psihičkog, pa čak i fizičkog maltretiranja. Podrazumeva se da je razvod u tim slučajevima bukvalno životni spas.
One manje sretne, nose u sebi i dozu gorčine jer u svojoj okolini ne prepoznaju plodove svog tog truda, shvate da su u mladosti možda ishitreno donjele neku odluku, pa i tu o braku. Neke žene u brak uđu iz inercije kojoj je vodila duga veza, neke iz potrebe da se smire nakon burne mladosti, neke se udaju zato što su trudne... Nije rijedak slučaj da žene zbog braka odustanu od svakog daljnjeg usavršavanja, karijere...
One sretnije su u brak ušle zaljubljene od glave do pete, i držeći svog muža pod ruku zaputile su se u život pun nježnosti, ispunjen djecom, i poslom koji vole. Ali onda, najednom- ups, slika sretne zajednice počinje bljedjeti, boje se razvodnjavaju, na slici sve više prevladava praznina... Muž je tu, pouzdan, dobar, bez bitnijih mana. U odnosu na druge- premija. Ali usamljenost nadrasta sve ostalo, potreba da se slobodnije zagrize u život pojavljuje se i u pari nad loncem sa pilećom juhom koju spremamo za idilični nedeljni ručak. U čemu je stvar? Da li se to moglo izbeći?
One najsretnije imaju muževe koji im i po milijunti put neponovljivo mogu reći da su neponovljive. Koji znaju prepoznati sliku u izmaglici nad loncem i poduzeti nešto neobično i ljekovito za oboje. Koji znaju da žena nije mehanička spravica, da nisu to ni oni sami. Oni su budni u tom braku. I znaju izbaviti i svoju ženu od utapanja u mlakoj vodi svakodnevice.
Da li je to moguće? Da. Da li vrijedi tragati za takvom vezom dok smo živi? Da.
Osnova braka je ljubav, i kad je nema ljudi su usamljeni i nesretni. Okolina ne može živjeti naš život, ni znati šta je najbolje za nas. Naša djeca ne mogu živjeti naš život. Odgovori su isključivo u nama.
Najbolnija tema rastave su djeca. Pitamo se što im činimo, da li smo uistinu toliko okrutni da možemo misliti samo na sebe, moramo misliti na njih, zar ne? A tko će misliti na vas? Tko će misliti na vas kada oni krenu sami dalje i kada vas za par godina više ne budu trebali? Tko će vam šaptati lijepe riječi na uho, držati vas za ruku, reći vam da vas neizmjerno voli? Tko će ispijati jutarnju kavu s vama i toplo vas gledati onim pogledom koji govori više od tisuću riječi? Zbog djece ljudi ostaju u brakovima koji su samo suživot, trune im duh, trunu oni sami, ne zato što žive s lošim partnerom, neću sada spominjati niti one koji su zlostavljani na bilo koje načine. ..jednostavno zato jer žive život bez ljubavi.
Ok, ajmo malo u detajle da se lakse razumijemo.
Prvo, djeca ne razmišljaju da li se mama i tata vole. Ostavite djeci djeciji zivot pa makar se vi medjusobno streljali. Napravite to tada kada ste sami. Zvuci li okrutno? Neka. I zivot je okrutan! Da, okrutan, neodoljivo okrutan i grub. Djeca od roditelja koji se neprestano svađaju nauce samo ono sto ne bi trebali nauciti. Mislim na takve roditelje, koji djecu uzimaju za taoce, za razlog zašto su ostali u braku. Djeca su im samo krinka za opstanak u bracnoj vezi! I sta sada? Bolje je otici svatko svojim putem, nego siriti negativnu energiju na one koji stvarno nisu nista krivi.
I tko su sada ti ljudi koji se plase promjena? Majka? Otac? Pa zasto se radije ne plaše ostati u braku bez ljubavi?
Sta kazete, da li djeca takvih roditelja pravilno uce o sebi i o postupanju prema zivotu?
Svakako, brak je navika, ali hvala na takvoj navici!
Da , jako dobro znam da nije bas tako jednostavno .ljudi se plase promjena , makar one bile i dobre.
Želim naglasiti da kao žena, prenstveno mislim da treba ostati u braku, ali samo pod jednim uvjetom: da ima ljubavi. Međutim ako je više nema, krenimo dalje. Zar uistunu želite kraj sebe muževe koji vas ne vole, koji vas ne diraju sa žarom, koji ne daj Bože misle na neku drugu ženu dok spavaju kraj vas?
Ako u vašim srcima nema ljubavi koja gori, drage moje...ne vrijedi se za to boriti, jer ima netko tko će vas voljeti, negdje netko, postoji, diše, živi....
|
